CEEPUS u Skoplju- zašto da?
Moja prva CEEPUS razmjena svakako je predstavljala jedno novo iskustvo za mene. Ovaj kraći format sveučilišne razmjene, koji obično traje mjesec dana, dao mi je priliku da po prvi put u životu iskusim kakav je osjećaj studirati van grada u kojem živim, a također predstavlja i moj najduži boravak u nekoj stranoj državi. A ta strana država uistinu je nešto posebno – naime, dok su moji kolege putovali u barokne gradove Srednje Europe na svoje razmjene, mene je autobus Niš Ekspresa (jako sporo) vodio kroz obronke Šarsko-pindskog gorja prema (odnedavno novoimenovanoj) Sjevernoj Makedoniji. Glavni grad makedonske države, Skoplje (ili Skopje), nije razočarao; pokazao se kao povijesno uščuvan, kulturno bogat grad; moglo bi ga se čak nazvati i „baroknim“, ako pod tim terminom računate kič novijeg datuma.
Moj smještaj, koji je bio sasvim dostatan za moje skromne studentske standarde, imao je pogled na snijegom prekrivene vrhove visokih planina koje okružuju Skoplje. Iako su ostavljale moćan vizualni dojam, njihov snježni pokrov nije se očitovao u samome gradu. Ubrzo sam shvatio da Dado Topić nije bez razloga opjevao Makedoniju kao mjesto gdje vječno Sunce sja, jer sam cijeli ožujak proveo u kratkim rukavima na temperaturi koja je podsjećala na poodmaklo proljeće. To mi je posebice odgovaralo dok sam se penjao po brdovitim obroncima park – šume Gazi Baba gdje se nalazi Prirodoslovno – matematički fakultet u Skoplju. Okruženost zelenilom i osunčanost južne padine na kojoj se nalazi zgrada fakulteta ipak nije toliko dolazila do izražaja u podrumskim predavaonicama našeg odsjeka, no nema veze – tokom predavanja sam bio zaokupljen praćenjem gradiva na makedonskom jeziku na kojeg sam se s vremenom navikao (pa i u pisanoj, ćiriličnoj varijanti). I na onim kolegijima koje sam već polagao u Zagrebu uspio sam naučiti nešto novo, jer su profesori koritili mnoge primjere prirodnih i društvenih posebnosti specifičnih za Sjevernu Makedoniju.
Te sam posebnosti imao priliku i sam iskusiti. Po danu bih obično obilazio staru skopsku čaršiju, inače najveću u Europi van Turske (veću i od slavne sarajevske Baščaršije!), dok bi se po noći skupa s kolegama iz Skoplja radije zadržavao u novom centru grada. Neoklasicistički i barokni kič koji je prije nekoliko godina izgrađen diljem gradskog centra svakako daje specifičan dojam, poput nekog balkanskog Las Vegasa. Doznao sam i da izvorni Skopljani kojima takva estetika ne odgovara obično odlaze u boemsku četvrt Debar Maalo, koju karakterizira „starogradska“ arhitektura (i to prava, s početka 20. stoljeća) i mnoštvo kafića, restorana ali i kafana. Sve u svemu, nikad mi nije bilo dosadno – prsten betonskih stambenih blokova koji prekrivaju većinu Skoplja okružuje ne jedan, ne dva, već tri gradska „centra“, od kojih se svaki ističe po nečemu. Sveta gora Vodno i kanjon Matke također su se iskazali kao poprilično impresivne lokacije, i to na samo 30 minuta vožnje od centra Skoplja. Poslije gotovo 4 puna tjedna tokom kojih sam se u Skoplju osjećao kao kod kuće, odlučio sam malo istražiti i ostatak države u kojoj sam se nalazio. Za posljednji vikend moga boravka usmjerio sam se na jugozapad, prema visoravni Pelagonije i velikim jezerima. Nisam požalio – Ohrid se iskazao kao prava turistička destinacija koja je (s razlogom) prepuna turista sa svih strana svijeta, Prilep zbog svojeg kulturnog naslijeđa i prirodnog okruženja izgleda poput nekakvog suludog osmansko-meksičkog hibrida, Bitola je „najeuropskiji“ sjevernomakedonski grad prepun bulevara i trgova, a u legendarnom Kruševu sam uz prirodu i arhitekturu imao priliku upoznati i rođake i prijatelje Toše Proeskog. Sve u svemu, dobio sam itekakav dojam o ovoj malenoj državi, a usput sam stekao i neka nova iskustva u obrazovanju i stvorio par dobrih prijateljstava.
Ova mi je razmjena na neki način „otkrila“ jednu zemlju o kojoj prije nisam mnogo znao, a sada bih se volio vratiti kako bi vidio sve što ona ima za ponuditi. Oči mi gledaju na kartu, negdje prema tornjevima Kratova i osogovskim manastirima. Međutim, zasad još ne radim konkretne planove – moram obavljati svoje fakultetske obveze, od polaganja ispita do pisanja prvostupničkog rada. A tko zna, moguće je i da prijavim još jednu CEEPUS razmjenu, pa ću upoznati još koju zasada mi nepoznatu zemlju.
Piše: Borna Matković