Tajland – iskustvo jednog geografa

Tajland – iskustvo jednog geografa

Na moj rođendan (ili možda dan kasnije) početkom kolovoza ove godine, moja prijateljica Marija ushićeno me obavijestila kako je povratna karta iz Berlina za Tajland trenutno oko 200 funti te kako bismo ih definitivno trebale kupiti i ići u avanturu. Ona je inače dežurna putnica, samo je ove godine provela skoro 6 mjeseci u inozemstvu te joj takva impulzivna kupnja avionskih karata ne predstavlja nikakav problem. Ona je odmah kupila kartu, ja sam se prvo konzultirala sa svojima i, iako nisam dobila njihov blagoslov, kupila sam također kartu od otprilike 1700 kuna, ali s polaskom dva dana kasnije nego ona jer, čak i u tih par sati, cijene više nisu bile jednake.

Odlučila sam do Berlina doći putem aerodroma u Rijeci, prespavati na berlinskom Tegelu i ujutro krenuti za Tajland, s presjedanjem u Singapuru. To sam i ostvarila te, nakon kratkog druženja s prijateljima na Krku, bez problema sam stigla do Berlina za 200-ak kuna i odspavala 4 sati na neugodnim klupicama sve dok se nije počela stvarati gužva oko 4 ujutro.

Let do Singapura trajao je skoro 13 sati i, s obzirom na to da sam putovala niskotarifnom kompanijom Scoot (podružnica Singapore Airlinesa), bilo je prilično dosadno jer se sav sadržaj dodatno naplaćivao. Singapurski aerodrom Changi slovi kao najbolji u svijetu zadnjih 6 godina, a i sama sam se uvjerila u isto. Tamo se nalazi veliki izbor restorana, besplatno malo kino s najnovijim filmovima, bazen (koji se naplaćuje), krovni vrt u kojem se nalaze suncokreti i dva unutarnja vrta s pravim orhidejama i umjetnim jezercima s velikim azijskim šarenim ribama. Stigla sam tamo u 3 ujutro po lokalnom vremenu i imala sam nekoliko sati da se malo prošećem, pojedem i razgledam. Sjela sam na let za Phuket i u avionu su skoro isključivo bili Australci te sam sa suputnicima većinu vremena ćaskala.

Dolaskom na Tajland u 8 ujutro prošla sam što brže dugi red za kontrolu putovnica i stvari, kupila sam lokalnu karticu za Internet i krenula u potragu za busom za koji sam unaprijed kupila karte. Nisam ga mogla nikako naći među hrpom mini kombija i taksista te mi nitko nije znao pomoći naći moj kombi. Kada je vrijeme polaska bilo blizu i kada sam bila već na rubu odustajanja, prišla mi je jedna djevojka i rekla da ona također čeka isti kombi te da kasni jer ih je ona već zvala. Uto je kombi stvarno došao, odveo nas je na glavnu cestu na kojoj smo se premjestile u veliki autobus koji nas je trebao odvesti do Surat Thanija, luke iz koje idu brodovi na otoke. Bus je bio prepun i ja sam zauzela zadnje slobodno mjesto i, uz jednu dužu pauzu, odspavala većinu puta zbog toga što prošle dvije noći skoro uopće nisam spavala. Dolaskom u luku putnici su se samo prebacili na brodove za pojedini otok (tipičan primjer intermodalnog prijevoza) i tom prilikom sam ušla u manji trajekt za otok Koh Samui, koji se nalazi s tihooceanske strane tajlandske obale. Kad smo konačno stigli na otok nakon 7 sati puta od aerodroma i praznim mobitelom, hodala sam s koferom uz cestu još 20-ak minuta do svog hostela. U svoj sam smještaj stigla sva mokra od znoja, a hostel je zapravo bio privatna kuća s otvorenim terasama u sredini, betonom spojenim kompleksom soba. Vlasnik je vrlo simpatičan i, osim mene, u cijelom hostelu je bila još samo jedna djevojka iz SAD-a. Odmorila sam se, prošetala po plaži na kojoj se bezbrižno šeću susjedove kokoši i odspavala punih 12 sati. Toliko sam bila umorna da uopće nisam imala problema s jet-lagom.

Ujutro sam se spakirala i, nakon ručka od 4 kn, krenula sam po svoju suputnicu Mariju koja je trebala doći brodom sa susjednog otoka Koh Phangana. S obzirom na to da nisam primijetila da luka ima 3 doka i da svaka kompanija ima svoj vlastiti, čekala sam ju na krivom i kad sam shvatila u čemu je problem, jurila sam s koferom do drugog doka za koji se također ispostavilo da je krivi. Kad sam konačno došla do trećeg, pravog doka, mislila sam da je već stigla i da je otišla tko zna gdje. Na kraju sam već skoro odustala kad je odjednom pristao njen zakašnjeli brod i pao mi je kamen sa srca kad sam ju ugledala među mnoštvom. Nakon pregovaranja s napornim taksistima koji su nas samo htjeli opelješiti, odlučile smo ići kombijem od tvrtke broda kojim sam ja stigla, ali smo morale pričekati sat i pol pa smo prije toga išle skupa na ručak i krenule s još nekoliko putnika u kombiju pred nadolazećom olujom. Naša je lokacija bila zadnja tako da je vožnja potrajala čak sat vremena jer se vozač nekoliko puta pogubio među silnim resortima na otoku. Kad smo konačno stigle u naš Banburbee Resort, bile smo dočekane kao kraljice: nosili su nam kofere do sobe, dobili smo čak mobitel za korištenje, bazen s besplatnim ručnicima, vodu i preluksuznu sobu. Nismo to očekivale s obzirom na to da smo sobu platile svaka 100 kuna po noći. To poslijepodne i večer nismo nigdje išle zbog toga što je ona odlučila malo odspavati jer je tulumarila cijelu noć, a i zato što nismo imale nikakav način prijevoza iz resorta osim da uzmemo (skuplji) taksi ili iznajmimo skuter.

Sljedeći je dan bio Marijin 21. rođendan i, s obzirom na to da je ona inzistirala i prijetila da ću joj uništiti dan, odlučile smo iznajmiti skuter jer, kao i prethodni dan, nismo imale puno opcija kako istraživati otok. Pošto posjedujem dozvolu B kategorije, iznajmila sam skuter na 24 sata za 50-ak kuna i uz pomoć zaposlenika sam shvatila da vožnja zapravo nije uopće teška. Nakon nekoliko vožnji u blizini resorta i na lokalnim cestama, odlučile smo se okušati na glavnijim cestama te smo cijeli dan provele u vožnji istražujući istočnu i sjeveroistočnu stranu otoka. Vraćale smo se 3-4 puta nazad u resort i svaki put sam uspjela promašiti izlaz na cesti na povratku. Posjetile smo nekoliko mjesta, među ostalim predivnu pješčanu plažu i veliki zlatni Budin kip i samostan na rubu otoka. Navečer smo odspavale i išle u obližnje mjesto udaljeno 20-ak minuta vožnje proslaviti njen rođendan. Ja nisam smjela pit pa sam se uglavnom dosađivala i obilazila klubove. Oko 3 ujutro smo išle jesti pržene škampe (svaki dan smo jele škampe, čak i do nekoliko puta na dan) i odvezle se nazad u resort.

Ujutro smo išle još posjetiti Grandpa’s and Grandma’s Rocks, zanimljive strukture stijena. Na povratku smo natankale benzin u lokalnoj prodavaonici kakvih je bilo svakih nekoliko desetaka metara uz cestu. Na cijelom otoku sam vidjela tek jednu benzinsku postaju koja je bila očito prazna uz tako jaku konkurenciju. Vratile smo uspješno skuter na recepciju bez da smo ga skršile (što bi jako tragično završilo s obzirom na činjenicu da skoro nijedno vozilo na otoku nije osigurano, pa tako i naše). Spakirale smo se, malo još odmorile na bazenu te čekale na shuttle koji nas je trebao odvesti do obližnjeg mjesta kako bismo se prebacile na taksi za luku. Osoblje je bilo toliko ljubazno da su nam dopustili ostati u sobi još jedan dodatan sat i također nam nisu naplatili dodatno vrijeme koje smo koristile skuter. Kad smo odlazile, bilo mi je toliko žao da sam se skoro rasplakala. Mahale smo iz shuttlea dijelu osoblja koje je bilo jako drago i ostat će mi u jako dobrom sjećanju. Po dolasku u mjesto Lamai, otišle smo usput u restoran gdje naravno da smo jele knedle sa škampima i rakovima. Uhvatile smo zatim otvoreni taksi koji nas je pristao odvesti direktno do luke na drugom dijelu otoka za 30 kn po osobi. Nakon kupovanja namirnica i čekanja, brod je krenuo na putovanje u trajanju od cca 2 sata prema otoku Koh Tao.

Koh Tao najmanji je od 3 otoka koji se skupa nalaze u tajlandskom dijelu Tihog Oceana te je poznat po velikoj količini izdanih ronilačkih dozvola (2. u svijetu nakon Australije i Oceanije). Nakon što smo pristale u luku, hodale smo pola sata do gostione u kojoj smo bile smještene te, kad nas je vlasnica primila i vidjela koliko smo se kupale u znoju, bez razmišljanja nam je dala dvije hladne boce vode bez naknade. Kad smo se otuširale i smjestile u sobu, malo smo se prošetale i gledale nastupe plesa s vatrom koji su bili prilično impresivni. Dok smo večerale u restoranu koji se nalazio u prizemlju zgrade u kojoj smo odsjedale, na frižideru sam vidjela plakat za ekskurziju brodom oko otoka all-inclusive za samo 130 kuna. Pitale smo vlasnicu, koja je ujedno vodila i restoran, možemo li se prijaviti njoj za to i stvar je za 5 minuta bila riješena.

Sljedeće nas je jutro već oko 8 pokupio otvoreni taxi, te, nakon što smo pokupili još neke ljude, došli smo do check pointa na obali gdje su nas još dodatno popisali, dali nam narukvice (dobili smo kavu i čaj za to vrijeme). Kad je to sve bilo obavljeno vodič nas je skupio, predstavio se i krenuli smo se ukrcavati na brod. Ekskurzija se sastojala od obilaženja nekoliko zaljeva oko cijelog otoka, uključujuću i Shark Bay gdje smo ronili pored malih crnih morskih pasa. Dobili smo silikonsku masku i dihalicu na korištenje te pojas za napuhavanje kome je trebalo (a dosta ljudi nisu bili baš dobri plivači). Imali smo priliku roniti i gledati predivne šarene velike i male ribe koje se bezbrižno motaju oko mnogobrojnih koralja. Nažalost, nismo imale podvodnu masku da uprizorimo te predivne scene. Na otprilike sredini dana smo dobili ručak u kutijicama, a Marija je uspjela užicati ekstra porciju jer je vegetarijanska kutijica bila manja od normalnih. Na kraju smo otišli na obližnji otok koji je tankim pješčanim sprudom povezan s drugim. Zanimljivost je da su nedavno zabranili unošenje plastičnih boca, a među ostalim i plivaćih šlapica. Zbog nošenja istih i velike količine turista, sprud se počeo polako smanjivati zbog sve veće količine odnesenog pijeska pa se pri dolasku i odlasku na plažu s mola obavezno noge ispiru u bazenčiću (slično kao na našim gradskim bazenima ovdje).

Vraćanjem na kopno, došle smo u Krabi gdje smo se otrovale hranom jedući sve živo i neživo na lokalnoj noćnoj tržnici. No, prije toga smo ipak mogle uživati na turi koja je išla oko poznatih Phi Phi otoka. Nakon 2 i pol dana u Krabiju vratile smo se na otok Phuket odakle je i počelo naše putovanje, no većina naših planova je nažalost propala jer smo obje bile bolesne i 4 dana smo provele u Pattayi, poznatom turističkom mjestu gdje su ljudi željni noćnog života na poznatoj Bangla ulici. Let za Berlin je prošao glatko zahvaljujući nekim jakim tajlandskim lijekovima koje i danas koristim. U Berlinu smo sasvim slučajno naišle na najveći festival svjetla koji se odvijao po cijelom gradu, a ja sam malo više uživala u svemu tome od svoje suputnice Marije zbog toga što je u međuvremenu dobila upalu uha. Nakon dva dana provedena u Berlinu, prespavale smo dio noći na manjem berlinskom aerodromu Schoenfeld (koji više liči na veliko skladište) i letom od 13 eura smo došle u Budimpeštu, pa na kraju i u Zagreb prijevozom za 100-ak kuna.

Piše: Helena Shek Brnardić

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *