CEEPUS – Skopje
Moja prva razmjena u životu, bilo kakvog oblika, bila je razmjena preko programa CEEPUS u glavnom gradu Makedonije, Skopju. Kao izbor razmjene, imao sam priliku otići u mnoštvo razvijenih srednjoeuropskih gradova, poput Praga, Beča i Krakowa, no Skopje sam odabrao jer me više interesiraju slabije razvijene države u kojima postoji određena doza kaosa i gdje nije sve organizirano te se može dobiti, do neke mjere, osjećaj putovanja u nepoznato. Razlog tomu je što je Makedonija ili, točnije Sjeverna Makedonija, što je iznimno nepopularan pojam kod samih Makedonaca, smještena u samome srcu Balkana, bez izlaza na more i odvojena planinama od ostatka svijeta.
U Skopju sam bio smješten u studentskom domu Goce Delcev, klasičnom primjeru brutalističke gradnje Skopja koja je svoj vrhunac doživjela nakon velikog potresa 1963. godine. Osobno, nisam imao problema sa smještajem, ali standardi studentskih domova u Makedoniji znatno su niži nego u Hrvatskoj. To je najbolje vidljivo u stanju menze, u kojoj studenti imaju samo jedan izbor hrane za doručak, ručak i večeru i, ako hrane nestane kada student dođe u menzu, ostaje praznog želudca. No, dom je imao i svoje pozitivne strane, poput predivnog pogleda na „Skopsko Sljeme“, to jest planinu Vodno, na kojoj se nalazi i najviši križ na svijetu. Vodno, ali i kanjon Matke, najljepše su prirodne atrakcije u okolici Skopja te se do njih može doći za svega pola sata zbog kvalitetne mreže autobusnih linija koju ima Skopje. Prirodno-matematički fakultet, u sklopu kojega je i odsjek geografije kao i u Zagrebu, nalazio se na suprotnom kraju grada od mog studentskog doma, ali je do njega bilo jako lako doći zbog velikog broja autobusa, koji su izgledom identični klasičnim londonskim „doubledeckerima“. Na fakultetu sam predavanja slušao na makedonskom jeziku i na ćirilici, što mi je dosta otežavalo razumijevanje predavanja, ali se nakon nekog vremena čovjek navikne. Sa skopskim klubom studenata geografije također sam išao na izlet na Skopsku Crnu Goru, planinu sjeverno od Skopja. U sklopu izleta posjetili smo nekoliko pravoslavnih manastira, kojih je ova planina prepuna, i jedan skriveni jugoslavenski bunker, čiji se ulaz nalazio u kolibi manjoj od moje studentske sobe.
Osim Skopja, posjetio sam i gradove Prištinu, Sofiju i Ohrid. Priština je jedan grad koji me izgledom poprilično razočarao zbog manjka ikakvih zanimljivih građevina i atrakcija, osim kipa Billa Clintona i brutalistički sagrađene nacionalne biblioteke proglašene i „najružnijom građevinom na svijetu“. No, iako me nije oduševio sam grad, to su uspjeli ljudi, koji su izrazito gostoljubivi prema svim ljudima, ali pogotovo prema Hrvatima koje smatraju braćom, i inzistiraju na tome da ih moraju počastiti barem kavom. Još jedan glavni grad kojeg sam posjetio bila je Sofija, koja me razočarala i više nego Priština zbog toga što su, iz mog osobnog iskustva, ljudi puno hladniji prema strancima nego što sam to doživio u Makedoniji ili Kosovu. Osim toga, razočarao me i sam grad koji je siromašan atrakcijama, izuzev prekrasne katedrale Svetog Aleksandra Nevskog, koja je s razlogom simbol Bugarske i grada Sofije. Osim Skopja, u Makedoniji sam posjetio još samo grad Ohrid, ako izuzmemo Kumanovo gdje svaki autobus koji ide na Zapad staje kako bi se putnici opremili štekama cigareta. Ohrid je grad kojim se Makedonci najviše ponose i nalazi se na Ohridskom jezeru, koje možemo nazvati i „makedonskim morem“ jer većina Makedonaca tamo ljetuje, te je pun stranaca koji ga vide kao najljepšu atrakciju Makedonije.
Sve u svemu, ova me razmjena puno toga naučila o studenskom životu u stranoj državi i o svakodnevnom životu naroda s kojim smo do prije 30 godina dijelili državu. Volio bih da sam imao malo više vremena i boravio malo duže od tri tjedna koja su brzo protekla, ali zato mi ostaje nešto za vidjeti u nekom mojem drugom posjetu Makedoniji.
Andrija Pomper
